|
|
| < | ožujak, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Meni jako dragi blogeri:
...previše izgubljena...
beEeeEEEbItAaAA...
zvrka
*nataša*
skladateljica snova
*bLaCk pAnTeRa*
romantičarka
Ivy
anđeo
milo_dijete
jaaaaaaaaaa
a gdje je ljubav?
...prolaze ljudi,ali stoje sati...
BROKEN SMILE
Lacrima
sweet revenge
sirenica
-nivblf-
._. p×greška ._.
Pisat ću o svemu onom što ja smatram da bi vam moglo biti zanimljivo, ali bit će vjerojatno i onog šta uopće nekima nije zanimljivo, ali...nemože se svima udovoljiti. Bit će veselih tema, ali i onih tužnih (nažalost svako ima neš tužno u svom životu). Nadam se da će biti više veselijih tema, a manje onih lošijih...potrudit ću se što više budem mogla.
Neke sitnice koje me vesele i čine me ovakvom kakva jesam:
Sport koji obožavam i treniram
Obožavam životinje, a pse najviše
Najdraža mi grupa
Najdraža mi serija i glumac 
Obožavam i crtiće, a ovaj najviše
Obožavam filmove, a ove najviše
Sva sam kao i ova maca...volim se maziti
Lako se vežem i vjerujem ljudima...šta mi je i najveća mana
Imam jako krhko srce jer sam puno puta bila povrijeđena
Ali isto tako sam uvijek nasmijana i vesela...
I najvažnije od svega...VJERUJEM U LJUBAV i čaroliju koju ona stvara!!!!!!!
"Since U Been Gone"
Here's the thing we started off friends
It was cool but it was all pretend
Yeah yeah
Since U Been Gone
You dedicated you took the time
Wasn't long till I called you mine
Yeah Yeah
Since U Been Gone
And all you'd ever hear me say
Is how I pictured me with you
That's all you'd ever hear me say
But Since U Been Gone
I can breathe for the first time
Im so movin on
Yeah yeah
Thanks to you
Now I get
What I want
Since U Been Gone
How can I put it? you put me on
I even fell for that stupid love song
Yeah yeah
Since U Been Gone
How come I'd never hear you say
I just wanna be with you
I guess you never felt that way
But Since U Been Gone
I can breathe for the first time
Im so movin on
Yeah yeah
Thanks to you
Now I get what I want
Since U Been Gone
You had your chance you blew it
Out of sight, out of mind
Shut your mouth I just can't take it
Again and again and again and again
Since U Been Gone
I can breathe for the first time
Im so movin on
Yeah yeah
Thanks to you (thanks to you)
Now I get what I want
I can breathe for the first time
Im so movin on
Yeah yeah
Thanks to you (thanks to you)
Now I get (I get)
You should know (you should know)
That I get what I want
Since U Been Gone
Since U Been Gone
Since U Been Gone
Behind These Hazel Eyes"
Seems like just yesterday
You were a part of me
I used to stand so tall
I used to be so strong
Your arms around me tight
Everything, it felt so right
Unbreakable, like nothin' could go wrong
Now I can't breathe
No, I can't sleep
I'm barely hanging on
Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes
I told you everything
Opened up and let you in
You made me feel alright
For once in my life
Now all that's left of me
Is what I pretend to be
So together, but so broken up inside
'Cause I can't breathe
No, I can't sleep
I'm barely hangin' on
Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes
Swallow me then spit me out
For hating you, I blame myself
Seeing you it kills me now
No, I don't cry on the outside
Anymore...
Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes
Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes
Swallow me then spit me out
For hating you, I blame myself
Seeing you it kills me now
No, I don't cry on the outside
Anymore...
Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes
Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes
"Because Of You"
I will not make the same mistakes that you did
I will not let myself
Cause my heart so much misery
I will not break the way you did,
You fell so hard
I've learned the hard way
To never let it get that far
Because of you
I never strayed too far from the sidewalk
Because of you
I learned to play on the safe side so I don't get hurt
Because of you
I find it hard to trust not only me, but everyone around me
Because of you
I am afraid
I lose my way
And it's not too long before you point it out
I cannot cry
Because you know that's weakness in your eyes
I'm forced to fake
A smile, a laugh everyday of my life
My heart can't possibly break
When it wasn't even whole to start with
Because of you
I never strayed too far from the sidewalk
Because of you
I learned to play on the safe side so I don't get hurt
Because of you
I find it hard to trust not only me, but everyone around me
Because of you
I am afraid
I watched you die
I heard you cry every night in your sleep
I was so young
You should have known better than to lean on me
You never thought of anyone else
You just saw your pain
And now I cry in the middle of the night
For the same damn thing
Because of you
I never strayed too far from the sidewalk
Because of you
I learned to play on the safe side so I don't get hurt
Because of you
I try my hardest just to forget everything
Because of you
I don't know how to let anyone else in
Because of you
I'm ashamed of my life because it's empty
Because of you
I am afraid
Because of you
Because of you
"I Hate Myself For Losing You"
I woke up today
Woke up wide awake
In an empty bed
Staring at an empty room
I have myself to blame
For the state I'm in today
And now dying
Doesn't seem so cruel
And oh, I don't know what to say
And I don't know anyway
Anymore
I hate myself for losing you
I'm seeing it all so clear
I hate myself for losing you
What do you do when you look in the mirror
And staring at you is why he's not here?
You got what you deserved
Hope you're happy now
'Cause everytime I think of her with you
It's killing me
Inside, and
Now I dread each day
Knowing that I can't be saved
From the loneliness
Of living without you
And, oh
I don't know what to do
Not sure that I'll pull through
I wish you knew
I hate myself for losing you
I'm seeing it all so clear
I hate myself for losing you
What do you do when you look in the mirror
And staring at you is why he's not here?
I hate myself for losing you
And oh, I don't know what to do
Not sure that I'll pull through
I wish you knew
And oh, I don't know what to say
And I don't know anyway
Anymore
No, no
I hate myself for losing you
(I'm seeing it all so clear)
I'm seeing it all so clear
I hate myself for losing you
What do you do when you look in the mirror
And staring at you is why he's not here?
What do you say when everything's said?
Is the reason why he left you in the end?
How do you cry when every tear you shed
Won't ever bring him back again?
I hate myself for loving you
"M O S K V A ! ! !"
Dani polako prolaze mi
I čekam kad ćeš se vratiti ti.
Pišući svaki dan zabavljam sebe
I tako kao manje mislim na tebe.
Puno to pomaže mi
Kad tako daleko si.
Svoje osjećaje sve na papir stavim
Pa time nikog oko sebe problemima ne davim.
Spavati ne mogu nikako
Jer se pitam dali ćeš se javiti ikako.
Tako prvih para dana bilo je,
A onda zafrknut odlučila sam te.
Kako platiti ćeš mi još ne znam ni sama,
Ali neće oko mene više biti tama.
Koliko god teško će povrijediti te bit
Napravit ću da tuga u meni postane mit.
Jednoga dana svemu ću se smijati to znam,
Ali prije toga hoću da ti do znanja dam.
Shvatit ćeš koliko ljubav boli
Kad jedno srce drugo voli,
A ovo uzvratiti neće
Pa ti suza niz obraz teće.
"LAŽ..."
Svi kažu da ljubav je prava stvar.
Kažu da tko voli nema briga i problema.
Kažu da prava ljubav uvijek se pamti.
Ali nitko nije rekao da ljubav zna da boli,
da u ljubavi srca se slamaju.
Nitko nije rekao da tko voli može da plaće.
Nitko nije rekao da u ljubavi se pati.
"Ljubav"
Voljeti me nisi znao
iako si mi srce krao.
Ljubiti sam te htjela,
ali nisam smjela.
Pokušala sam ukrasti
dio svijeta tvog
mada sam znala
da je različit od mog.
Učiniti morala sam sve
da u tvom životu
ne budemo dvje.
Na kraju ispalo je
da ni jednu nisi volio
nego si treću
na svijetu molio.
Ona te nije htjela voljeti
i nije znala koliko će to
tvoje srce boljeti.
Nestao si i pretvorio
se u prah, a život ti je
prošao u mah.
Kriva ljubav je za sve
i zato više nema te.
"Tebi..."
Pjesme ljubavne sada pišem
i kroz njih ja za tebe dišem.
Pjesme su mi tužne skoro sve,
ali ne i ova, ta drukčija je.
Ovu pjesmu posvećujem tebi
i da sam te zaboravila usudit se reći nebi.
Sama plakala sam dugo,
ali sad ti govorim odlazi tugo.
U mom životu sreća je sada
i duša mi mirno spava
jer nema više boli i patnje kao tada.
"Cory..."
Kad došao u kuću tvoju je
svi su odmah u njega zaljubili se.
Čim sam ga ugledala ja
znala sam da bit će duga veza ta.
Sad već velik i razigran je
i svaki dan šetamo se.
Volim ga kao da je moj
isto kao i osmjeh tvoj.
On je jedini koji nas veže sad
i možda bi uspjeli da je postojao tad...
Razdvojili jako smo se
i tako bi htjela kraj sebe te.
Zašto se nešto koči među nama
jer mene već neizdrživo guši tama.
Nije meni teško šta sama sam
nego što samo tebi srce mogu da dam.
Primiti ga ti nebiš znao
jer s osjećajima si suviše zao...
Priznaj molim te iskreno mi
što sad na srcu stoji ti.
Znam da voliš NJU
iako siguran nisi ni tu.
Barem uvijek budi samo s njom
a ne švrljaj po gradu tom.
Najgore je kad obiđeš sve
pa meni vratiš se.
Tad misliš da moram primiti te,
a ne znaš kako to peče me...
Nemam više komadić srca da ti dam
jer sve si ih slomio već i sam.
Pusti onda zauvijek barem me
i nemoj mi vraćati se.
Nemoj zaspati pored mene nikad više
i ujutro nestati još tiše...
Nemoj tražiti utjehu kod mene tu
kad te sve druge odbiju...
Jer TO je onaj bolniji dio
koji mi nije bio nikad mio!!!!
"SJEĆANJA!"
Odlazim poslije treninga i posjećujem naše staro mjesto
gdje smo pričali i nalazili se često.
Sjedam na našu klupicu tu
gdje sam prvi put VOLIM TE rekla mu.
Odmah sjećanja bude se sva
i mislim kako fale mi sastajanja ta.
I tad suza niz lice polako mi krene,
ali zašto kad svaka ljubav kad tad uvene.
Očito nisu me naučili da rastanak jako boli,
a još više kad jedno srce drugo puno voli.
Vrijeme je da krenem dalje sad
jer pokopat će me uspomene od tad.
On već drugu ljubav našao je
i za sigurno zaboravio me.
Moram zaboraviti sjećanja sva
i da srce zaboli kad vidim ga
ne smijem dopustiti da zna.
Trudit ću se da zaboravim sve
iako znam da boljet će me.
Za početak preostaje mi da pravim se
i glumim da sam zaboravila te!
"Dečko jedan"
Bila sam povučena mala
i da ljubav boli nisam znala.
Onda je ON u život ušetao moj,
a srce i duša u mnei su vodili boj.
Još i danas Boga molim
da prestanem da ga volim.
Srce lupa sve brže kad sretnem ga u gradu,
ali pogledati ga ne mogu nego spustim bradu.
Ne znam kako da ga prebolim
kad previše ga volim?
"VRIJEDAN"
Dovoljan je bio pogled jedan,
Dovoljan je bio osmjeh jedan,
Dovoljan je bio dodir jedan,
Dovoljan je bio poljubac jedan
I od tada svega si vrijedan.
Ali tebi trebalo je više od toga
I kasno je bilo za povratak srca moga.
Pogled, osmijeh, dodir i poljubac jedan
Nikad boli nije vrijedan!
"Jedino znam"
Jedino znam da sam te voljela
i da te nisam molila
da mi se vratiš.
Znam
da krivi smo oboje
i da naša ljubav tamne je boje.
Jedino znam da mi je
srce puno tuge-
- ti si volio cure druge.
Šta napisati, kako izraziti ono šta osjeća u sebi sada... ono šta osjeća u sebi zadnjih mjeseci. Kako da izrazi to razočaranje, tu ljutnju, tu bol. Kako da se izrazi i objasni to da jednu osobu toliko prokleto želi pored sebe i da joj iz dana u dan sve više fali, a opet sa druge strane tu osobu toliko mrzi... kao što nije do sad nikad mrzila. Da li je to moguće? Ona sad zna da je moguće... jer ona to upravo osjeća.
Kako da shvati to što se dogodilo, kako da shvati da ju je mogao povrijediti ali lijepim riječima. Povrijedio ju je rekavši joj da mu se sviđa, da ih vidi skupa i to dugo... da je ona ono šta je čekao, da ga je ona toliko začarala... i onda ode. Ode i pobjegne kao kukavica i kaže joj da oni mogu biti samo prijatelji jer on ne zna drugačije. Jer on ne zna biti romantičan, jer joj ne može pružit ono što ona zaslužuje... toliko nabacanih riječi i toliko glupih argumenata da ona nije mogla vjerovat što sluša. I samo ga je pitala dali se nju išta pita ili je sve njegova odluka? Zar to šta joj nije bitna njegova prošlost, to šta mu niš ne sudi i niš mu ne zamjera... zar to što joj se sviđa upravo takav kakav je i nimalo drugačiji, zar to ništa ne znači. Zar nije njena odluka da kaže tko je za nju, a tko ne...
Očito nije. Očito ona nema pravo glasa. A dala mu je svoje srce. On ju je lukavo osvajao tih 6 mjeseci, i ona se borila protiv toga... ali nije uspjela pobjeći. On ju je od početka ulovio, samo ona nije toga bila svijesna. A kad je napokon shvatila šta to osjeća, on je sve upropastio. Trebao je samo reći da on niš ne osjeća, samo je trebao reći da on ne misli isto... ali ne. On je rekao sve ono šta je ona htjela i trebala čut. I sve to bacio u vodu. Uništio njeno malo srce, koje je bila sigurna da će uz njega zacijeliti. Osjetila je da je on ta polovica koju je čekala... I kako da ona sad to sve shvati? Ne može... ni danas još joj nije jasno zašto je to ona zaslužila. Zašto njoj duša ne može biti na miru. Zašto ona mora opet krpati svoje slomljene dijelove... ići sve ispočetka. Ne može, a bome ni ne želi...
I ne plače ona, ne može. Toliko mu ne želi dati. Jer ako pusti suzu zbog njega znači da joj je sve uzeo. A ne da mu to. Zna da mu je loše i da i on pati, ali nije joj žao. Neka mu je... i nada se da će mu biti i gore. I vratit će mu se kao prijateljica, i zagorčat mu život time. Bit će mu blizu, kao šta je i htio... i pomutit mu mozak. Napravit će ono šta je on njoj napravio. Samo žena kad vraća, ona vraća teže. I neće njoj biti teško, ne... jer ona se pripremila sad. Ona je njegovu manu povećala i napravial ju toliko velikom, da ništa nemože promijeniti mišljenje o njemu sada. I bit će oni opet ok, ali ona će ga uništit. I ne time što će bit okrutna, ne. Nego time što će bit dobra, što će biti tu kad mu zatreba... to što će mu se zavuć pod kožu i onda... kad ju još više zavoli samo će otić. Kako je on njoj, tako će i ona njemu...
Svatko traži onu posebnu osobu u životu. Osobu koja će sve tvoje mane pretvoriti u prednosti, a sve tvoje greške shvatit će kao prekretnice u životu. Osobu pored koje se osjećaš potpuno, pored koje ti srce lupa sto na sat, koljena klecaju svaki put kad ju vidiš, leptirići u trbuhu svaki put kad ju poljubiš.... i sve to neovisno koliko se često viđate i koliko je dana, mjeseci ili godina prošlo od onog prvog trzaja u grudima.
Jel to vrhunac svačijeg života? Pronaći ljubav svog života i provesti vječnost sa njom... ma koliko god ta vječnost trajala. Ne znam za ostatak svijeta, ali znam da za mene je.
Mlada sam, to mi svi govore, ali još nisam osjetila onu slatku stranu ljubavi. Osjetila sam prevaru, laž, nož u leđa... onu gorku stranu ljubavi. Možda zato jer sam više patila i plakala, nego se smijala... možda zato toliko vjerujem da tamo negdje, u ovom ogromnom svijetu postoji ta jedna osoba i z amene. Vječiti optimist!! Usprkos svim lošim iskustvima, svim proplakanim noćima još uvijek vjerujem u čaroliju koju ljubav stvara. Možda blesavo, alo to je ono što me održava i daje snage. Nada da ću ja jednog dana nekome značiti više od samog postojanja. Zar je loše htjeti sreću u životu? Zar je loše htjeti leći u krevet sretna, sa osmjehom na licu... umjesto suznih očiju?
Samo da ima netko pored mene kada ja ne budem imala više snage, i da mi kaže da će sve biti u redu. Da je ok nekad biti slab, da ne moram uvijek biti najsnažnija. Jer koliko god se trudim, ja to ne mogu. Ne mogu uvijek biti tu za sve, biti najsnažnije rame za plakanje, a da to ne ostavlja posljedice na meni. Moje srce pati, duša mi plače, a to nitko ne zna. Ja bi voljela da osim mojih papira i moje duše, da to zna i taj netko. da mi pomogne da ne budem više tuža i sama. Da se svako jutro budim nasmijana, sa velikom željom u sebi.
Ima dana kad sam stvarno sretna. Onako, zbog sitnica. Jer je lijep dan, jer price pjevaju, jer su me se prijatečlji sjetili, jer je moja najdraža pjesma upravo na radiju... i stvarno, te dane provedem u smijehu. Iskrenom, zaraznom smijehu. a onda, ima dana kad me svi i sve "napadne". Kad moji živci pucaju, i ja jedva izdržim da mi šavovi ne popucaju. Pisanj eme izvlači. Plakanje također. Ali, ne bi htjela pisat do kraja života... Htjela bi da dođe vrijeme da me nešto drugo spašava, da mi nešto drugo puni baterije.
Hoće li to foći? Nadam se. Ja i dalje sanjam i čekam. Pa, samo Bog zna što me zapravo čeka. Ja mu vjerujem na odluci
Ja vjerujem da ću i ja prijeći taj most preko vječnosti. Uskoro...
08:00 je sati, na poslu je. Obavila je sve što je morala, i sjela za stol malo odmorit. Uzela je malo drugačije štivo za čitat ovaj put. Uzela je čitat redove svoje prošlosti. Išla se podsjetit što se sve dogodilo u proteklih 8 godina, od kada je prvi put počela stavljat svoje osječaje na papir. Od kada se počela prvi put otvarati nekome i govoriti šta ju muči.
Kada čita početke svojeg tinejđerskog života, vidi koliko je bila nezrela, neiskusna za svoje godine. Dosta kasno je počela izlaziti, družiti se, imati simpatije. Sve to je za nju bio novi život, novi izazovi. I kroz sve je to prolazila sama... uvijek sama! I dok čita dalje te stranice, te redove svog života... tek tad shvaća koliko se promijenila. Koliko su je sve te okolnosti, svi ti događaji promijenili. Stvorili osobu koja danas snažno stoji... i ne boji se biti sama.
Kroz sve važne događaje svog života, kroz one bitne prekretnice ona je prošla sama. Ona i njene stranice... Papir i olovka su bili njeni spasitelji. Oni su bili njena utjeha u kasnim noćnim satima. Ta dva predmeta su od nje danas napravili snažno malo biće, sa nježnim srcem i voljom da uspije u životu. Oni su svaki dan ispisivali i bilježili sve njene otiske, sve ono što je na srcu stajalo, ono što je njenu dušu tištilo... sve to danas stoji pismeno. I daje joj do znanja koliko je u životu uspjela sama. Podsjeća ju koliko je teško nekad bilo, koliko suza se prolilo... pa čak neke još i osjeća. Još te suze mirišu na listovima njene prošlosti. Ali isto tako, bilo je i sreće. I nju osjeća, ona joj stavlja i danas osmjeh na lice dok čita i dok ponovno prolazi kroz svoju prošlost... svoje djetinjstvo
Neke stranice čita i po par puta, dok druge jednostavno preskače... prebolne su neke da bi ih se uopće i prisjećala. Ali, svejedno dok sve to čita nešto joj fali. U svakoj toj uspomeni, u svakom tom redu... fali ono nešto. Čita i polako shvaća šta joj nedostaje, šta joj je uvijek nedostajalo. Ljubavi... Bila to roditeljska ljubav, prijateljska ljubav ili nešto drugo. Uvijek joj je falio onaj zagrljaj, osmjeh, poljubac u čelo ili riječi „Volim te“. Dok čita te stranice, tek je sad svjesna da nikad nije čula od mame te riječi, nikad nije čula „Volim te“. Njih dvije nisu nikad imale bliski odnos. Ona nije mami mogla ispričati svoje patnje, svoju tugu. Nije se osjećala sigurnom to joj reći. Ima stariju seku, i sa njom se super slažem Ona joj je bila oslonac kad je trebala nekog. Ali isto tako, ni njoj nije mogla sve uvijek reći.
Nekako je tokom svog tog odrastanja naučila sama se brinuti za sebe, sama svoju tugu riješavati. Zato danas shvaća zašto joj se nekad teško ljudima otvarati. Pokazati pravu sebe. Zašto danas mora nositi masku da bi se zaštitila. Naučila je da ljudima nije stalo, da su ljudi bešćutni. Ali, nisu svi... ima par njih koji su vrijedni njene pažnje. Malo ih je, jako malo... stanu na prste jedne ruke. Ali zato su oni tu za nju. Nakon toliko godina samoće, samo odjednom su uletili u njen život... lagano, poput najnježnijeg vihora. I još su tu...
I dok ona i dalje sjedi za stolom na poslu, ali vrijeme se promijenilo... sada dok ovo piše u 11:00 sati, sada se ne osjeća toliko samom. Jer zna da će uvijek imati svoja dva predmeta, gdje god bila i kako god se osjećala... olovka i papir su uvijek tu. Čekaju na nove redove, nova slova ispisana iz srca. Nove suze i nove osmjehe... čekaju da joj jednom promijene život.
A ljubav? Pa naučila je bez nje živjeti. I, iako kažu da život bez ljubavi ne vrijedi živjeti... ona neće odustati. Jer zna se desiti neki tračak nade, zna se desiti da joj netko oduzme dah, da dobije zagrljaj baš onda kad ga treba. Rijetko, ali za te trenutke ona živi. Za tih nekoliko sekundi sreće koji joj daju snage, za njih ona danas i dalje stoji. Sama , ali snažna.
Zauvijek sama...
Napisala je pjesmu za svog prijetalje... za svog malog anđela koji joj je ostavio veliki otisak na srcu. Koji joj je pokazao kako se gleda u dušu kroz ples.... Hvala mu za to. Alex ovo je za tebe:-)
-Angel with damaged wings-
Brown hair, brown eyes, cute smile...
when he enters the room you see a special,
rhythm on everthing he does.
The ones that really understnad him,
can see his soul, his wounds.
The ones that don't...they see a
boy that just loves to dance and move
to the music...but he is
everything but not that!
An angel that has real wings but
can'T use them, he doesn't know how.
He's too confused, too much pain lies
in his heart. His soul is searching
for the right way. He's afraid of
letting go, of showing the world
how big artist he is.
The thing that feeds his heart and
his soul is music. Every beat he
hears... he can put it in his dance.
He only needs to let it go. He needs
to let his heart tell its story. He's
afraid that people will see the real
him if he dances this way. But
people are not that clever...
The ones that understand him are
not watching because they are, dancing
their own story... and the ones that
are watching can't understand what
he is trying to say.
He has too much words that lie inside
of him... he wears a mask to hide his
wounds.But he really would like to let it
all out... and he is frightened.
He's trying to speak but words aren't
coming out...he's numb.His wings
are broken.
There's only one step that he has to take
and he will fly... the wings will then
be open.He needs to feel it with his
whole ody and soul not push it all
inside. Just close your eyes, look
inside your heart and let the music
lead you. He can do it... he is
doing it but he doesn't even know it.
A personthat can make that beautiful
pictures, that your heart bounces.
His work just leaves you breathless...
and he says that he's not an artist.
But, he is so much mroe than that.
Everything that he does has a special
meaning... like he's writing a poetry.
His art i his pulse, his heartbeats,
his breathing. But he puts so much energy
in it... but only if nobody sees his
work. He helds all his art hidden
somewhere.
But if you knew him only a little bit...
you would know why this is.
He has so little confidence in himself,
in his work, his dance... he thinks
he's nothing special.
And he doesn't know that he's an
inspiration, that he is an angel
that walks the earth.
He showed the language of the dance,
an expression in movement... he makes
and gives everything a rhythm.
He is like a never-ending inspiration...
he doesn't need to talk - just dance and
he can say so much without taking any words.
Ne boli toliko kiša koja pada
kada sam tužna.
Ne boli toliko smijeh oko mene
kada sam sjetna.
Ne bole toliko parovi oko mene
kada me duša i srce peće.
Ono što najviše boli
je to da sam bila blizu...
korak do sreće
To što sam trebala samo svoje osjećaje otvoreno reći
To što sam te gledala kako odlaziš
i što neću nikad znati što je moglo biti...
Ne bole me toliko tvoji pogledi,
iako srce uvijek na njih zaskoči.
Ne bole me toliko tvoji osmjesi,
iako koljena na njih stalno klecaju.
Ne boli me toliko tvoje ponašanje,
jer znam da smo drugačiji.
Ono što najviše boli
je to što ne razumiješ mene.
To što ne vidiš koliko si me začarao i osvojio.
To što ja neznam pročitati tvoje misli
i osjećaje prema meni...
To što ja prvi put
Ne znam šta da radim sa sobom?
First impressions on people are usually not the real ones.
People wear masks, they hide themselves behind another person.
They had to do it because God made some of them bad...
There are people who live to hurt the others, who live to break souls.
I'm like every person on this planet,
I wear a mask... I hide my real self
because you never know who is planing to hurt you.
But my real friends know me,
they know what I'm trying to say even before I sad it.
They know when my eyes are sparkling, and my smile is sweet...
I'm really about to cry.
There are two people that know me, the real me... to the bone
They know my every heartbeat, every sorrow, sadness, happiness...
Every smile, wound, every broken part...
They were there through all my tears and all my smiles.
One of them is my Angel, and the second one is Me.
I'm a big mystery, a big treasure that has to be found yet.
And the ones that have the opportunity to know me
through my heart and soul... are the ones that show me they care.
Only little things matter to me, things that gave me strength to go on in life.
Things like... a word, a look in someone eyes, a hug, a smile.
But also there are people who are hurting me on purpose.
And they are throwing me to the ground, and trying to crush my soul.
But, they don't know that this is giving me power,
This is giving me more will to go on, and to stand stronger after every fall I take.
I'm not giving up that easily.
Every day I'm stronger, and it's harder getting to know me.
I'm a person who has to feel someones wish,
someones effort on trying to make a good impression on me.
It takes a little bit to become my acquaintance,
but a great effort to become my friend....
Sve je krenulo super... počela je pisati opet sretne postove, pune nade. Ali znala je negdje duboko u sebi da to neće dugo trajati... i tako je bilo. Osjećala se u zadnje vrijeme posebno, čudno... kako dugo nije. Bila je sretna iako nije se ništa posebno dogodilo. Jednostavno bio je jedan mali traćak svjetlosti u njenom životu koji joj je stavljao osmjeh na lice... sve do pred par dana. Kada je sve to palo u vodu. Kada se njen osmjeh pretvorio u mržnju, razočaranje... ni sama nezna. Osjećala se super samo zbog toga jer ju je nasmijavao, jer su se čuli svaki dan, jer je mislila da on ima nešto posebno. I govorili su joj da je klinac, ali ona nije slušala. Dok to i sama nije shvatila. Još je mlad, još je razigran i nije svjestan svojih postupaka. Još ima toliko za naučit. A ona? Ona se najviše razočarala u sebe jer je tako slijepo vjerovala... kao da nikada nije sve to jednom prošla, kao da iz prošlih grešaka nije naučila ništa. To ju je naljutilo... Sama na sebe je jako ljuta, razočarana jer je dopustila da se zanese. Da ne vidi ono što je bilo cijelo vrijeme pred njom.
I zna ona da će to sve proći. Da će njen život i dalje teći kao i prije, dok njega nije bilo... ali ostat će mali trag. Ostat će mali ožiljak. Zašto? a tako to kod nje ide. Puna je ožiljaka. a kao pazi kome će vjerovat. I uvijek donese krive odluke. To što je starija apsolutno joj ništa ne vrijedi, jer i dalje griješi kao enka klinka. Čak joj je to i smiješno. Ali, život ide dalje. Bilo je lijepo i drago joj je da nije još dublje pala, da je na vrijeme sve saznala... shvatila. I kad ga vidi, pozdravit će ga. Ali neće se čut sa njim više svaki dan. Izbjegavat će internet i sve načine komunikacije. Izbjegavat će njegove osmjehe i šale... jednostavno vratit će se svom životu koji je bio prije njega... jednako dobar. Barem se tako ona tješi. Jača je od njega, od svih koji ju namjeravaju povriejditi... koji pokušavaju. Iako svaki put se iznova pita zašto? Šta je ona svima njim učinila da ju toliko žele uništiti, baciti na pod? Nikad joj to neće biti jasno. Ali hvala im... hvala im šta ju tom svom mržnjom u biti hrane, jačaju. a da toga nisu ni svjesni. I onda kad ona poludi i ne reagira kako su oni zamislili... u glavi im se javljaju pitanja. Znate kako kažu... nij ezlato sve što sja. E pa tako ni ona nije budala. Ona je sa strane, ali sve zna, sve pamti i promatra. I nije dobro njoj stati na žulj. Radije ju izbjegavajte, jer previše je u životu prošla i još uvijek nosi onu gorčinu u sebi. Koja bi svaki čas mogla izaći na vijdjelo... i prestrašiti.
Always the same qoestion...
What is love? Do you see it? Can you touch it?
but no answers.
There are only signs that can tell you
is that something you feel... special
The only one who can show you the way
is your heart.
No one can run from his heart,
so it's better to listen what it is telling you.
And no surprise will hit you on your back...
There is one thing that can always
show you someones feelings...
the look in their eyes.
Eyes are the mirror of the soul.
Eyes are the traitor which reveal your secrets,
your wounds, your heartbeats...
But sometimes their are the only thing
that can help you see the world which you like,
and not the one that really exist.
Life is a funny thing...
There are times you can't stop the river of life.
Dreams can come true, all of them.
But ones that don't...
the reason is because people have the fear of failure.
Every little thing that you put on your list to do...
is performable.
Life is interesting.
You have dreams that need to be realized,
And that gives a meaning to our lifes.
Even in sadnes and evil,
life is just a big circle
that has to be closed one day..
It only depends on the person
how big that circle is.
The things that are the most unusual
Are the most simple ones...
When you have dreams,
World is in conspiracy
that you make them all come true.
The truth is...
You can accept the things
Only when you first renounce them
with your whole soul!
Još jedan od onih dana... ali ovaj put drugačiji osjećaj. Osjeća se super iako nema razloga za to. Dobila je inspiraciju za pisanaje opet. Uzbuđena je zadnjih nekoliko dana... ne zna zašto. U biti i zna. Malo zbog plesa, natjecanja, ima par događaja koji su ju razveselili... onako iznenada. Ie osjeća da će sada sve biti ok, da sada sve ide na bolje. Osjeća to u kostima. Tko zna, možda se vara ali... dobar je osjećaj.
Za kraj par njenih riječi u vrijeme inspiracije:-)
Day after day is passing by
and still I have some worryes in my life.
Problems and sorrows lei in my heart
but few hours a day they are gone.
Every minute of that hour makes my
heart and face smile...
Because of those hours
my life has a point, has a meaning.
I'm talking about the one thing
that makes my heart bounce.
One thing that makes me throw out
all of my sadness...
Dance!!!!!!!!!!
The rhythm of my life is music.
It doesn't matter what kind of music,
it only matters that I can dance on it.
The steps, the moves,
they all come from the heart.
In every move you can see a sentence,
a word that my heart is trying to say
but without words.
That's why this makes me happy,
I don't need words, only music.
And those few hours a week
gave me my freedom...
After that I'm ready to go out
in the world without being afraid.
I'm ready to make my problems go away...
That's my true and real love
which will never leave me...
Never!
Ima jedna osoba koja joj znači sve u životu, osoba za koju bi sve učinila. Njoj to ljudsko biće znači više nego njen život sam.... i ponekad, kada te osobe nema pored nje, stvarno se čini kao da je svijet opustio. Kada pogleda tu osobu u oči sledi joj se krv u žilama, srce joj tuče 150 na sat, koljena joj drhte i sretna je. Bilo je trenutaka kada nije to sve mogla, kada je pored te osobe bila skroz izbezumljena. Danas? zna se to i danas nekada dogoditi, ali jako rijetko, čak misli da nekada to namjerno napravi... da izgleda tako zbunjeno.
Osoba je on... uvijek isti stari on. I koliko je god pisala o njemu, bilo je loših i teških postova, ali jedno ne može poreći ma koliko se god trudila... on je dio koji ju drži na životu. Bez njega na ovo svijetu ona ne bi postojala, ona bi odmah umrla. I zna da nikada neće biti skupa, ali će zauvijek biti skupa. Sitnice koje danas pamti drže ju jakom, daju joj snage za dalje... jer nekada je bilo lijepo. Jer nekada je bila sretna. Iako je to bilo kratko, ona nakon svega može reći da ne žali za ničime. Tako je trebalo biti, tako im je suđeno...
I dok on u susjednoj sobi pije sa ekipicom, ona piše ovaj post. On joj je dao inspiraciju pred par minuta. Čime? Samo time što su malo pričali... kao i uvijek minutu-dvije, ali njoj svaka kao sat traje. Iako su teme uvijek bezveze, onako glupaste... oni uvijek završe na njima. Na temi o njima, o prošlosti. I uvijek ju on počne. Sada nije više zbunjena jer zna neke stvari, zna tajnu. Sada i ona ima vodstvo, i ako ikada bude htjela njega povrijediti... sada zna kako. Ali, neće. Jer ta osoba više nije tu.... nema u njoj više ljutnje, tuge, ljubomore. Jednostavno ljubav. Kakva? Velika...
Jedva je dočekala njen najdraži blagdan... Samo joj je to bilo u glavi, samo je to čekala da se napokon makne od sveg stresa i problema. Da bude sa svojom obitelji i da sve bude super. Ali ništa nije ispalo tako, sve je naopako krenulo. Sve šta je htjela ispalo je najgore kako je moglo, čak i gore. Par dana prije tog divnog blagdana, prije tog najdražeg joj praznika... umro joj je ujo. Još se nije ni od tetine smrti pomirila da je nema, i godinu dana je tek prošlo. I sada, otišao je i on.
Puna tuge, zbunjenosti ali najviše ljutnje. Bila je tako ljuta na Boga, tako ga je prezirala taj dan. Počela je sumnjati da On i postoji. Jer kako je to mogao napraviti...uzeti joj ujaka pred sam Božić. I ispunila joj se želja, da joj obitelj bude na okupu. Da, svi su bili, ali na sprovodu. Čemu to sve? Samo je imala jedno pitanje.... ZAŠTO? Ali to ju pitanje muči cijeli njen život i očito će ju mučiti do kraja... a odgovor nikada neće dobiti. Ona je ostala sa bakom i nije išla na sprovod jer zna kako bi završilo sve da je otišla... ne bi izdržala, nije izdržala ni na djedovom... ier zna da bi joj bilo jako loše. I ovako joj je bilo jako teško. Tjedan dana je ostala kod bake, i jedina dobra stvar je bila što zna da svoju obitelj voli najviše na svijetu i da ju ne bi nikada mjenjala. Zna da nije ljuta na mamu, zna da ne bi mogla bez nje i da ,od kada je mama sve manje sa njima doma, i sve više kod bake... da joj jako fali. I da ju voli, a ne mrzi ju. Znala je reći par puta da ju mrzi... ali shvatila je da nije tako. Samo pieta se ovo... zar je to morao napraviti da bi ona shvatila neke stvari. NE. Ona bi to shvatila i da je ostavio ujaka jo par dana živog, samo da svi proslave taj Božić. Samo da su svi bili na okupu, tada bi isto shvatila.
Voljela je Božić... više od bilo kojeg praznika jer joj samo ti dani smiruju dušu, samo joj ti dani daju dovoljno snage da ide dalje... puni baterije. A ovaj Božić, bila je jako slaba. Ovaj Božić bacili su ju na koljena i mola je... molila je da bol prestane. Molila je, ali nisu joj molitve bile uslišene. Smijali su se zajedno svi, ali od muke. I bilo je lijepo kada su na Božićno jutro svi zajedno bili na ručku. Ali osjetilo se da su dvije stolice ipak prazne... osjetila je da propuh iz godine u godinu biva sve veći. Da sve manje ljudi ima kada dođe u posjet, da se sa sve manje ljudi pozdravlja.... i to ju muči. Plan je bio da ih bude sve više. Tužna je jako... Još i ljudi su ju neki jako razočarali. Pokazali da nemaju ni malo poštovanja. I odlučila je kao novogodišnju odluku.. više se neće truditi. Od sada je samo na sebe fokusirana, od sada je sama sebi na prvom mjestu. Dosta joj je tih silnih jadnika koji su tako maleni u duši, maleni kao ljudi. Odrasla je i tek sada vidi da neki još uvijek nisu krenuli dalje, da su neki još uvijek djeca.
Diše i dalje, teško ali diše... Ima nešto ta ju gura napriejed. Ples... Samo čeka 8 mjesece da opet ode u Njemačku na seminar. Jedva čeka da te ljude opet vidi. Vjerojatno će ih i prije vidjeti, ali oni su njena snaga. Muzika je njena jedina snaga i prijateljica koja sve razumije... uvijek i zauvijek. Ima jedn apjesma koju kada čuje, jednostavno sve izbaci iz sebe. Na tu pjesmu plače i pleše... i smije se. Ta ju pjesma podsjeća na sve. Na prošlost, na sadašnjost... na tugu i sreću.
"It's To Late To Apologize"...
Svejedno želi svima najljepši Božić i sve najbolje u 2008 Godini!!!!
Hello...
Evo za sve plesace i one koji to vole...
Plesna grupa Flame (Rijeka) u suradnji sa plesnim centrom Movetoohot (Njemacka) organizira hip hop workshop.
Ukoliko ste zainteresirani sve detaljne informacije mozete potraziti na http://flame.movetoohot.com
NAPOMENA:
Kaparu treba uplatiti do 14.11.07., na broj ziro-racuna 2340009-1110118402 u iznosu od 50 kn, koja ce se odbiti od ukupne cijene seminara.
Rok prijave 14.11.07.
Puno pozdrava!:-)
I'm standing on the edge
and looking down on my life...
pain speaks from the inside.
My heart is broken and
my soul has no more strength
to go on like this.
I've put my past behind me
but people opened it over and over again...
like they are killing me on purpose.
I'm trying to move on,
but everytime I think I've got it...
something pulls me back.
My wings are broken, like my will
and everything that comes from my inside
is silence...
The day I decided to love,
was the day I decided to die!
I'm trying to speak but words won't come out...
I'm trying to scream but my voice is gone.
I needed you like the heart needs to beat...
I loved you like an addict loves his drug.
But it's to late to apologize!
My leader was my heart and it expired,
and I died with him...
So the person that is standing here
and smiling
is the new me.
I'm fine now, I moved on,
the experiences made me stronger,
made my heart resistant to pain.
I found my place now, and you are not in it
there is no space for you in my life...
anymore.
My soul and my life are being lead
by the one thing that will never leave me...
music.
That was always my destiny, my way
but I've found it just now
and I'm taking it... alone
And the funnyest thing is that I'm not afraid,
not anymore.
I have scars, but they don't hurt no more,
they are my inspiration.
They are now my music
on which I'm dancing my story...
my life!
"Dance is music made visible"
Vratila se i nezna šta da napiše. Nema riječi za opisati taj doživljaj, taj osjećaj koji je imala dok je bila gore. Nikada, ali stvarno nikada se nije bolje osjećala. Vratila se kao nova osoba. Nije više ista... nije više ni približno slična osoba kao nekada. Ljudi gore su ju promijenili. Pokazali joj stvari za koje nije ni znala da postoje... a mislila je da puno toga zna. No, tek je gore toliko toga saznala... o sebi, o ljudima. Gore je upoznala prave osobine ljudi, one dobre. Gore je upoznala prave pravcate anđele ( u svakom pogledu te riječi). Iz dana u dan ti su ju ljudi ostavljali bez daha, bez riječi. I to samo time što su plesali, što su joj plesom pričali svoju priču... a ona ju je znala pročitati. Nije odmah znala jer je mislila da to ne može. Ali pokazali su joj put k njenom srcu, put k njenoj duši. I samo je trebala tamo zaviriti i vidjela je da ona to cijeli život ima u sebi. Ali nikada joj nitko to nije znao pokazati. Nikada ju nitko nije znao naučiti da to i sama pokaže... kroz ples i muziku da pokaže svoje osjećaje. Osjetila je muziku u sebi, pronašla je svoj ritam... napokon. I sve zahvaljujući ljudima koji su ju cijenili i poštovali kao osobu. U samo dva tjedna neke su je osobe bolje upoznale i osjetile nego ljudi koje zna dvije godine. Možda zato jer su na neki način znali kako je njoj, jer su ju na jedan poseban način razumjeli. Sprijateljila se i sa ekipom sa svog plesa... koji su isto išli na seminar. Jako je sretna. Sve te osobe su joj promijenile život... na bolje. Sada tek zna da ju oni razumiju. Da oni osjećaju isto, da znaju kakav je to filing. A prije? Misli da ono prije ipak nije bilo pravo, da je to više bila gluma i pretvaranje. Još se ne može cijela osloboditi, ali hoće. Sada zna da to može... sada zna da ima ono što ju pokreće. Muziku... Daje joj ritam u životu, postavlja ciljeve. Ona diše sada za ritam. Ona može sada ispričati svoju priču, i zna da ju ljudi neće znati pročitati... jer ne razumiju. A oni koji razumiju? Oni ju neće gledati jer će i sami plesati svoju priču. I zato je sigurna da može izraziti svoje osjećaje kroz korake, kroz ritam, kroz ples. I tako je dobar osjećaj kada riječi ne postoje... kada jednostavno pustiš muziku da te vodi, da uđe u tvoje srce i pusti ga da diktira... a tijelo jednostavno priča tu priču!
"Don't dream it... Dance it"
Dvije osobe su joj ušle u krv... dvije osobe nikada neće zaboravit. Dvije osobe su joj promijenile život zauvijek. Zbog njih je puno toga naučila, saznala... Oni su joj pokazali novi svijet koji joj se jako sviđa. Pokazali su joj novi put... kojim je ona odmah lagano krenula. Nije odmah znala zašto prema njima osjeća nešto čudno, nešto šta nije ni sama mogla opisati... sve dok nije došla doma. Dok se nisu čuli mailom. Onda joj je sve bilo jasno... I oni su nosioci maski... kao i ona. Jedna za cijeli svijet, i jedna za njih samih. Toliko boli nose u sebi, toliko patnje i zbunjenosti... toliko upitnika nad glavom imaju. Baš kao i ona... Barem je imala dok nije tamo otišla. A sada? Sada im ona pomaže. Sada ih ona tješi i gura dalje... jer nekada je čovjeku dovoljno nekoliko iskrenih riječi da vrati izgubljenu volju. I to je tako i bilo. Vratila im je volju... barem malo. Ali dug je to još put prema ozdravljenju. Ali, sada zna i ona i oni da će sve biti ok. Imaju ono što vole, i ono što ih pokreće cijelom dušom i tijelom... imaju ples.
"Dance is the hidden language of the soul... Let the music move your body"
Ne boji se više samoće. Zna sada da ima ono šta će uvijek i zauvijek biti kraj nje. Ono šta ju nikada neće napustiti i ostaviti samu... Ono ćemu se uvijek može obratiti kada nebude znala šta reći, šta uraditi. Sada ima ljubav prema nečemu šta se riječima ne može opisati... jednostavno uživati. Sada piše nove pjesme, a glavni pisac je srce... dok tijelo je umjetnik koji pretvara tu pjesmu u umjetnost.
Dugo je vremena prošlo od kada je napisala novi post... od kada se izjadala. Da li će se sada jadati ili jednostavno vam reći di je bila i šta radila? Ne zna ni ona sama, ali krenut će polako pa kuda otišla, otišla. Dakle, 3 mjeseca je nije bilo. Previše vremena...
Svega je bilo za to vrijeme. Napunila je 21 godinu (8.6.1986), dala dosta ispita iako je nešto ostalo i za
9 mjesec, počela raditi u kafiću, ostala bez najbolje prijateljice, opet ju po stoti put povrijedili... itd. Jednostavno previše se toga dogodilo, ali ništa dobroga. Jedina dobra stvar je ta što u subotu ide na put... ide u Njemačku. Ide daleko od svih ljudi ovdje, od svih loših sjećanja i misli... jednostavno ide se sakriti i maknuti odavde. Ide na seminar iz hip-hopa jer to je jedina svjetla točka trenutno u njenom životu. Ples!!!! On je jedini koji ju veseli, jedini koji ju napustiti neće, jedini koji ju razočarati neće... Ide se zabaviti i samo plesati po cijeli dan, dva tjedna tako. I kada se vrati, nada se da će sve negativno izbaciti iz sebe i ostaviti negdje gore, daleko od nje same, daleko od njene duše... koja užasno boli. Radi kao konj samo da nije doma, samo da nije sama sa svojim mislima jer onda nastaje kaos, nastaje pakao u njoj. Bol je neizdrživa! Ekipa na poslu je super, ima jako dobrih ljudi koji ju nasmijavaju i čine veselom, ali to je sve prolazno. Ona se neda zavesti i opustit jer zna da za nju nema sreće. Zna da nju ne čeka duga na kraju puta... jer jednostavno nije stavljena na tu stranu popisa. U životu je sve sama stvorila, zaradila, za sve se sama borila... i nigdje nema za nju lakšeg puta. A tako joj treba jedan malo lakši put... samo dok ne sakupi malo snage...
Razočaranja? Svakodnevnica u njenom životu. Ali ovaj put od osobe koju nije smatrala takvom, od nje to nije očekivala... zato i tako boli. Jer je sa leđa dobila nož... Nema se kome obratiti, otvoriti, ispovjedati... jer ta je osoba bila za to. A sada? Sada je ta osoba sretna sa svojim zaručnikom, i ruže joj cvjetaju u životu... a nas oko sebe je zaboravila. Rekla je da nikada se to neće dogoditi, da njih dvije ništa razdvojiti neće... ali ipak je lagala. I kad su se srele zadnji put, prije tri tjedna... osjetila je da gubi svoj oslonac, osjetila je da je to zadnji put da vidi svoga crnog anđela. I neće joj se javiti jer ne treba ona njoj u životu... ne treba njene priče. Preživjela je i prije, dok nje nije bilo... pa će i sada. Jedostavno neće se više nikome otvarati, neće više nikome vjerovati jer ljudi su zli. I to im je u krvi... svima. Takve ih je ON napravio... oni povrijediti moraju, uništiti, slomiti sve što je ikada vrijedilo, sve što je bilo drago. A kasnije ? Kasnije pate i htjeli bi vratiti vrijeme. Pa vrijeme se kod nje vratiti neće moći jer ona će biti daleko kada se prijateljica sjeti nje... ako je se ikada i sjeti... Nikoga ne sudi niti je ljuta, smo jako razočarana i povrijeđena. Ali opet, ona je na takav osjećaj i naučila... samo to i zna osjećati. Više ne zna šta je to ljubav, što znače trnci u trbuhu. Ona ne zna šta je to sreća, zaboravila je. Osmjeh na njenom licu? Iskren, ali jako tužan. Oči se cakle svaki put kada vidi sreću oko sebe. Po prvi put je ljubomorna na cijeli svijet, na sve ljude oko sebe. A opet zahvalna je Bogu što je zdrava i živa, što ima obitelj... Ali sa druge starane ga prezire. Jer opet joj oduzima drage osobe... Koliko ljudi joj je samo oduzeo, a niti jednu dao. Niti jednu osobu nije poslao da ju čuva, da joj da snage... niti jenu osobu nije posalo da joj da ljubavi. I kada se sve zbroji, ona nema ništa. Ona ima samo veliku prazninu u sebi. Kroz nju puše takav propuh, takav se lom čuje iznutra... da je polako i otupjela na te zvukove.
Shot at 2007-07-30
Kažu da ljudi što su stariji, to su zreliji. Ali ona je samo zbunjenija... nije joj ništa više jasno. Ide u Njemačku sa nadom da će barem tamo biti dobro, da će se tamo barem smijati od sreće i iz srca... jer do sada samo je na plesu bila iskrena. Samo na plesu nije bilo njenih problema i briga... jer tamo su samo ona, parket i muzika... Tamo je sve moguće, sve se čini svjetlo i kao da ipak ima malo nade... Zato će se javiti kada se vrati, da kaže je li bilo išta od toga ili je i to bio još samo jedan poraz u njenom životu.
